Zbog ugovora o privatizaciji Rafinerije Brod pro-vladini mediji u RS oklevetali Transparency International

Zbog objavljivanja dugo skrivanog ugovora o privatizaciji Rafinerije nafte u Brodu pro-vladini mediji u Republici Srpskoj vodili su kampanju kako bi oklevetali Transparency International u BIH (TI BIH). To je utvrdio Ustavni sud Bosne i Hercegovine koji je zaključio da je „afera reketiranje“ smišljena sa namjerom da diskredituje TI BiH, da su zvaničnici RS bili očigledno u direktnoj sprezi sa novinarima i da je kampanja počela odmah nakon objavljivanja analize privatizacionih ugovora. Ubrzo se pojavio „svjedok pokajnik“ Vladimir Latinović koji je u medijima danima tvrdio da jeu saradnji sa bivšimzaposlenikоmTI BIH-a reketirao poznate biznismene. Uslijedila je prava bujicа iskаzа navodnih „žrtava  reketiranja“, a neviđena medijska hajka dovela je do zatvaranje kancelarije TI BIH-a u Banjaluci. Sve optužbe istražni organi odbacili su kao neosnovane, a TIBIH je deset godina pokušavao da sudskim putem dobije pravdu.Tek nedavno je odlukom Ustavnog suda BIH utvrđeno da je cijela afera bila – kleveta.

Dodik bio u sprezi sa novinarima

Sve je počelo krajem maja 2008. godine kada je TI BIH objavio preliminarne rezultate monitoringa privatizacije naftne industrije Republike Srpske koji su pokazali da je šteta po javne resurse već tada bila okomilijarda maraka. Rezultati ove analize postali su „zabranjena tema“ jer ih gotovo niko od medija iz RS, uprkos aktuelnosti teme, nikada nije objavio.

Samo mjesec dana kasnije kreće medijska hajka. Već 1. jula pojavljuje se „zaštićeni svjedok“ istrage koja tada nije ni postojala, a  naslovi poput onih da su “Radnici TI BIH-a reketirali biznismene“ zauzeli naslovnice pro-vladinih medija. Cijela priča bila je zasnovana na navodima Vladimira Latinovića koji se prvobitno u medijima predstavljao pod kodnim imenom Mario, tvrdeći da je sa svojim prijateljem i bivšim zaposlenikom TI BIH-a reketirao biznismene nudeći im skidanje sa crne liste OHR-a. U kampanju se uključuje i javni servis koji o svemu izvještava u udarnim terminima, a situaciju dodatno podgrijava svojim izjavama i tadašnji Premijer RS Milorad Dodik koji javno obećava zaštitu „svjedoku“. Ustavni sud konstatuje da je indikativno što su se su se Dodikove izjave poklapale sa izvještajima i zaključcima do kojih su dolazili mediji, a krajni cilj svega bio je kriminalizovati kritičare vlasti.

Zaštićeni svjedoci istrage koje nema

U prvom tekstu Latinović pominje reketiranje trojice biznismena , od kojih su novinari kontaktirali samo Savu Krunića, bivšeg direktora Srpskih šuma, koji je sve demantovao. Isto je uradio i Zoran Čolović Čavka, navodni posrednik u reketiranju, ali to nije smetalo da se priča koncipirana tako da se optužbe za organizovano reketiranje pripišu direktno TIBIH-u koga mediji nisu ni kontaktirali i koji do kraja hajke neće ni imati pravo na odgovor.

U tekstu se navodi da je Latinović pred Tužilaštvom BIH izjavio da je učestvovao u reketiranju iako ova institucija u tom trenutku nije vodilа nikаkvu zvаničnu istrаgu. To zaključuje i Ustavni sud BIH koji navodi da su novinari namjerno koristili procesne pojmove poput „zaštićeni svjedok“ ili „svjedok pokajnik“ iako je upotreba takvih termina u vrijeme kada nema istrage bila neadekvatna, a niti jednom riječju se nisu ogrаdili od iznesenih tvrdnji. O istrazi pred BiH Tužilaštvom u istom tekstu govori čak i Milorad Dodik, iako portparol ove institucije Boris Grubešić demantuje postojanje istrage. Ipak, to nije smetalo da se teza o navodnoj istrazi održi kako bi priča dobila na težini.

Već sutradan objavljuje se priča da je Latinović umjesto Tužilaštvu BiH, izjavu ipak dao MUP-u RS, koji je bio „bez komentara“. Kampanja se nastavlja, a jedna za drugim javno progovaraju navodne „žrtve reketiranja“, od kojih je prvi bio Miloš Lazović zvani Vojvoda iz Višegrada. On  je tvrdio da su mu novac iznuđivali Latinović i jedan bivši zaposlenik TIBIH-a, koji  je tada prvi i jedini put demantovao ove navode i do kraja hajke o svemu se više nije oglašavao. Njegovo ćutanje na monstruozne optužbe bilo je dovoljno novinarima da u cijelu priču uvuku i tadašnjeg Predsjedavajućeg odbora direktora TI BiH Borisa Divjaka koji je po iskazima novih tzv. svjedoka znao za reketiranje kao i za to da su se u prostorijаmа TI BiH-a fаlsifikvala dokumentа.

Sve ovo nikada nije dokazano a u cijeloj priči zanimljivo je bilo postupanje MUP RS, koji je dan za danom medijima davao nove informacije, dajući ozbiljnost cijeloj priči i pomažući da se hajka što duže održi u javnosti. Do devetog dana kampanje bili su bez komentara, a desetog dana tadašnji direktor policije prvi put javno potvrđuje da se provodi istraga. Sutradan je podnesen izvještaj Tužilaštvu BiH protiv Latinovića, jednog službenika UIO BIH i jednog bivšeg zaposlenika TIBIH-a a sedamnaestog dana u javnost se plasira informacija da je zbog svega MUP RS formirao specijalni tim.

Novinarska etika i duh totalitarizma

U međuvremenu je Latinović nastavio sa iznošenjem ozbiljnih optužbi na račun TI BIH-a, kako za falsifikovanje dokumenata, tako i za postojanje sprege sa nizom lica iz UIO BIH i Poreske uprave RS radi stvaranja kriminalne mreže. Prenoseći njegove izjave „zdravo za gotovo“, pro-vladini mediji ni u jednom trenutku nisu poštivali pravila struke, svojim naslovima i komentarima nisu pokazali dobru namjeru, komentarima urednika prekršli su novinarsku etiku, nisu drugoj strani pružili pravo na odgovor, nisu poštovali presumpciju nevinosti. Sve to zaključuje Ustavni sud, uz obješnjenje da je stav medijа moguć аko se postupа rаzumno, u sklаdu sа profesionаlnim stаndаrdimа, čak i kad se prenijela neistinita informacija.

Bez obzira na skandalozno izvještavanje medija, neshvatljivo je bilo i ponašanje tadašnjeg Udruženja novinara RS, čiji je predsjednik tada kritikovao pozive međunarodnih zvaničnika da se zaustavi hajka protiv TI BiH-a. Na istu stranu stalo je Udruženje mladih novinara RS, ali i tadašnji novinar iz Bijeljine Pero Simić (kasnije savjetnik Predsjednika RS Milorada Dodika) koji je OHR-u uputio pismo i, kako je naveo, dostavio kompletnu video, tonsku i štampanu dokumentaciju, o “aferi reket” ili “crne liste“. Sve tvrdnje iznesene u tzv. aferi Tužilaštvo BIH je odbacilo donoseći naredbu o nesprovođenju istrage a ulogu medija do kraja je ogolila presuda Ustavnog suda.

Zanimljivo je da se tada uspostavljena taktika medijske satanizacije kritičara vlasti do danas dobro uigrala, s tim što se sindikalcima, radnicima Željeznica RS, ili članovima grupe Pravda za Davida umjesto organizovanog kriminala danas pripisuje organizovanje državnog udara. Takve ozbiljne optužbe mediji pod kontrolom vlasti sve češće puštaju u udarnim terminima, druga strana nema pravo na odgovor, a sve je manje i nezavisnih medija koji bi prenijeli bilo kakvo drugačije mišljenje. I dalje se uz pomoć MUP-a stvara privid aktivnosti istražnih organa oko izmišljenih optužbi neistomišljenicima, a posljedica svega je stvaranje atmosfere linča i straha.